Uhvatiti svaki tren

Kad smo mladi, mislimo, promenićemo svet. Pre nas, ničega bilo nije, a i ako jeste, to je bilo bezveze. Sad, kada mi hodamo ovom planetom, sve će biti drugačije. A mi, mi nikada nećemo ostariti.

O, super. Da li je glupo da primetim da smo isto to mislili i mi i oni pre nas i oni pre njih? I da ništa drugačije neće misliti i oni koji dolaze posle vas, draga mladosti?

Gledam vas kako ste slatki. Predivni. A na vrhu jezika mi je da vam kažem da sam i ja u vaših godinama mislila da su žene babe već sa 40, 50 godina. Da nisam baš slušala savete i nekako uvek učila lekcije na ličnom iskustvu. Jeste, i ja mislila da će mladost trajati bar 500 godina.

Zato stalno govorim: iskoristite svaki dan. Valja kad čovek pogleda unazad da vidi obilje slika. I to onih u svim bojama. Ali, da vidi najviše sunca, i da mu se usne iskrive u osmeh kad se seća.

Moja kći je htela da krene u školu sa 6 godina. nisam se izjašnjavala. Nemam prava na to, jer sam i ja krenula, što se kaže, „pre vremena“. Sećam se kroz maglu da sam bila dosadna s tom školom, pa me tata vodio kod nekih psihologa, pa mi je u glavi bilo sve maglovito ali su me pohvalili i rekli da sam „zrela“ za to.

Naučila je sama da piše neka slova, volela je da joj čitam knjige, mnogi bi rekli i prerano. Imala je godinu dana kada je već mogla satima da sedi kraj mene i da čitamo knjige. Bila je visoka za svoj uzrast, rano je i prohodala i progovorila. Sve je bilo „pre roka“ pa zašto da ne bude i škola. Prošla je testove. Upisali smo je u školu.

Ali, kako se približavao 1. septembar, primećivala sam neki otpor, neku brigu kod nje. Bunila se nije, samo je radost utihnula. Dve tri godine kasnije, rekla mi je šta se dešavalo. Bila je zabrinuta jer je mislila da će kad krene u školu odjednom odrasti i više neće biti dete.

Ćutala sam. To što, sunce moje, neko odraste nema veze sa školom. No, videćeš jednog dana, zaista prođe kao tren…

Eto, i ja sam mogla kao vi sada, čini mi se u nekom prošlom životu, da budem budna po celu noć i da hodam sutradan. Ma, mogla sam da spojim i 2 noći i 3 dana nespavanja, jeste da bih se posle srušila u krevet i sanjala u boji satima, i da nisam baš sve vreme bila puna energije, ali mogla sam.

Sada mi je za samo par sati posle ponoći bez sna potrebna ozbiljna rehabilitacija. To su oni dani kad vas po sto puta pitam istu stvar, a vi mi se smejte ili gunđate, kako kad. Pa mi date odgovor, a ja pitam opet…Dani kada me pitate šta mi je, a ja nisam sigurna ni kako se zovem.

I ja sam nekada imala velike snove. I plašila se da igram ako nije na sigurno. Sve dok prvi put nisam prelomila i uskočila u „hladnu vodu“. I ja nisam uspevala, bila odbijena, povređena. I kada kažem da sve to nije ni važno i da čovek mora da krene dalje, tada iz mene govori iskustvo. Zato i neću često da vam odgovorim na pitanje šta mislim. Zato što mislim da treba da vas pustim da mislite same. Jer, ja možda grešim, možda nisam realna.

Zapravo, sigurno to nisam i znam da niko i nije, samo ponekad ubodemo pravu stvar. A to se može desiti samo ako nema odustajanja.

Gledam vas kako se menjate. Do juče, u kuću su nam ulazila deca, sad neke lepe i visoke devojke. Mršavi dečaci krivi kao kifle odjednom su postali visoki mladići. I znate, ja ne pokušavam vama mladima da budem drugarica, ja mislim da to jesam!

Nismo mi majke kao super s vama da bismo bile fine, ma ne! Kladim se da većina, kao i ja, nije uvek svesna svojih godina. Pa, i mi smo još mlade, samo što vi to ne vidite tako. Dobro, vi ste i mlađe i lepše, ali, nemate pojma koliko nam to retko dopre do mozga.

Jer, čovek je ono kako se oseća i vidi sebe, a ne ono što piše u krštenici…

S tim, što mi znamo da godine prođu kao treptaj. I da se definicije nekih pojmova menjaju u odnosu na nas u okviru tog pojma. „Mogu ja to“ u tom neznanju lako postaje „šta mi je to trebalo“.

I ja se isto kao i vi čudim zašto nemam snage da odem na trening posle dana punog aktivnosti, a nekada sam lagano mogla. Ni ja ne shvatam zašto me ponekad mrzi da idem negde uveče a čini se do juče mi to nije bio problem. To što me često boli glava nije posledica neke bolesti, već moje nesvesti gde su mi granice, i da više zaista ne mogu ono što sam mogla pre deset, dvadeset godina.

A tek problem svih nas rođenih tih godina, kada bez naočara nemamo pojma šta piše…pa se cerekamo dok kopamo po torbama tražeći ih…E, a mislili smo da se to samo drugima dešava, i da mi nikada nećemo imate te godine, bar ne na taj način…

I mi  pravimo gluposti, samo što smo ih nekada skrivali isto kao što vi to radite, a sada nas je baš briga.

Sedim tako s vama mladima i lupetamo, smejemo se. Jeste, obraćate mi se sa Vi, meni glupo, ali hajde. Ali, nekako, videh iza jedno ogledalo i odraz svih nas u njemu. I zamislih se: zašto se toliko vidi da sam starija? Mislim, oblačimo se, Bože me sačuvaj, isto. Farmerice, majice, džemperi. I ja kao i vi imam nimalo ili malo šminke, drugo Bože sačuvaj. Ali se meni, i treće Bože sačuvaj, vidi svaki minut koji nisam prespavala i svaki gram šećera i soli koji sam juče pojela, evo vidi, otoci po licu, zglobovima, a tek podočnjaci!

A i što ja gledam u to ogledalo, koja ga je budala tu stavila…

Meni je važno da uhvatim svaki tren. Jer, za razliku od vas, sada znam da neću promeniti svet. I da mi to nije ni važno. I da mi je žao svakog sekunda kada sam sedela umesto da igram, kada me bilo stid umesto da krenem odvažno, svakog sekunda nećkanja zbog gluposti i straha da neću moći, uspeti, biti shvaćena.

Zato vam i govorim, uhvatite svaki tren. Da vam se ne bi desilo da se sa 40 osećate stvarno kao babe. Jer, niko vas neće voleti više od vas samih. I nećete promeniti ceo svet, ali možete izgradi jedan maleni, najlepši, za sebe.

Categories:

Povezane objave

Kad umisle da su bolji od drugih
U životu mi se sasvim slučajno „namestilo“ da onim što sam radila i što mi
Moje dete je sasvim u redu
Posao u medijima upućuje me na brojne ljude, uvlači u hiljade priča i pruža informacije
E baš ti je lepo
Pratim tvoje objave, ma milina jedna. Gledam kako uživate, neka, svaka čast. Vidim, dobro ste.
Žena je više od 20 posto popusta
Još jedan Dan žena. Nekima srećan, nekima tužan, a ima i nas između. Meni je
Selekcija sećanja
Kad pogledaš u prošle dane, šta vidiš? Samo lepe, samo tužne ili i jedne i
Lična korist je najvažnija
Ima trenutaka u životu kada zastanemo i razmišljamo o malim i velikim, dobrim i lošim,
Dragi ljudi!
Ima nas raznih…Neki su probali i na žalost uspeli da hakuju moj sajt, koji je
Povlačenje ručne
Stigli smo do tačke u kojoj više nemamo priliku da makar udahnemo iznad površine vode.
Da li si baš siguran
Koliko si siguran da je to što tvrdiš stvarno tako? Da je bilo, da jeste
Dok čekaš da sutra postane juče
Možda su se sasvim slučajno poklonili moji lični momenti raznih istina sa pandemijom korone. A