Oduvek sam bila sklona da na bilo kakvo paničarenje reagujem samo podizanjem obrva. Ne volim frku i dizanje tenzija.
U bombardovanju, recimo, nisam bežala u zaklon kad bi svirala sirena, više čekala da taj grozni zvuk prestane da nastavim tamo gde sam pošla. Sklonište me videlo nije.
Kada bi se deca razbolela, nikada nisam trčala histerično kod doktora. Nisam išla uopšte. Malo odmora, čaj i limun, i posle par dana bile bi opet kao čigre.
Najava burnih dešavanja i dramatične situacije u kojima su mnogi plakali i tresli se, kod mene nikada nisu proizvodili jake spoljne fizičke reakcije. To je za moj posao bilo odlično, mogla sam da čitam šta i kako i koliko hoćeš bez i jedne suze.
Nije da me nije stizalo, ali kasnije, kad moja reakcija osim mene same ništa i nikoga ne bi remetila.
I sad ja, tako skrojena, imam majku koja je dijametralno drugačija. Vrhunski majstor da napravi dramski trenutak. Jedini problem postaje što sve ređe i sve manje reagujem. Jer, jednom će biti stvarno drama a ja neću ni trepnuti…
Viče iz svoje dnevne sobe, doziva me iz sveg glasa, rekao bi čovek ili je pala i polomila se ili joj soba gori. Ustanem i odem da vidim šta je. Kad ono:
„Počela mi serija ranije, nisam uhvatila početak, namesti mi ono „gledaj unazad“ da vidim šta je bilo“.
Okej…
Posle par dana em viče moje ime, em lupa u zid. Prekinem sve, odem do nje.
„Nešto sam kliknula na daljinskom, sad uopšte nemam ton“.
Da, mama…
Svaki dan po jedna drama uzrokovana njenim nesnalaženjem sa tehnikom, i uvek – pitanje života. I ne samo tehnikom…
„Eto, vi idete baš sada kada meni nije dobro“.
Pitam šta joj je tačno, i ona priča stvari koje sam milion puta čula: oseća se slabo, pritisak joj varira, neće još dugo, može se desiti da umre…
„Znaš li da sam svaki put kada tebi nije bilo dobro ostajala kod kuće, da bi mi poslednje odsustvo bila maturska ekskurzija?“, pitam, jer priča da je smrtno bolesna od 88-me. I naravno budem izvređana kao sebična, bezosećajna i nevaspitana.
Nisam, samo sam toliko desetina hiljada puta čula da ćeš danas umreti, da više uopšte ne reagujem…Zabrinuću se kada budeš odbila ćevape ili picu, do tada ne.
Vidim da i drugi sve manje reaguju na dizanje tenzija moje majke. Onaj lekar što je počeo i na kuću da dolazi, privatnik, neće više da dođe iako bi time fino zaradio. Neće više ni na mobilni da joj se javi. Ali ga navata na fiksni i onda krene rafalno. I onda je on otkači, jer se od toga što se prošle noći tri puta budila i bolela je leđa ne umire.
Krivo mi je što joj je sve teško kao tuč i sigurno za umiranje. Pomenute 88-me godine, kada je prvi od desetina puta zaglavila u bolnici, tresla sam se kao prut ispred operacione sale. Zaboga, oprostila se sa mnom jer će sigurno umreti! Operisala je žuč…
Par decenija kasnije, isto sam operisala ja. Otišla, završila. I to je to. Dva dana kasnije bila kao da se ništa nije desilo. E sad, pošto nije ona u pitanju, odmah me tog dana, još ošašavljenu od anestezije i sa šavovima zvala da joj prebacim džak sa 50 kila krompira, odmah, jer će promrznuti. A ako se to desi, biće to kraj sveta.
„Ali, mama, ne smem zbog rane…“
„Ti nikada za mene nećeš ništa da uradiš!“
Stvarno, baš nikad…
Prekida me otvaranjem vrata, i, iako vidi da telefoniram, ponavlja:“Dođi odmah, molim te, dođi ovamo nešto da ti kažem“. Pokazujem joj da ćuti, ali šanse nema. Znam da nije neko zlo, ali hajde.
„Ovo mi hitno treba iz apoteke: rekao lekar odmah, šumeći C vitamin i šumeći magnezijum!“.
Naravno da nisam otrčala, naravno da sam eksplodirala pominjući i njegovu diplomu u najgorem kontekstu i njenu bezobzirnost. Tražim da vidim gde je to napisao. A, nije napismeno nego joj to rekao, kada je izlazila iz ordinacije.
Valjda nije znao kako da je izbaci napolje…oni u Urgentnom su znali. Jasno su mi rekli da treba da me bude sramota što sam je dovela zbog obične opstipacije i oduzela im dragoceno vreme za ozbiljne slučajeve. Kao da je meni prijalo da celo veče i noć sedim s njom u čekaonici…a deca mala, sama kod kuće, a napolju sve zaledilo i veje.
Nije ni ona bila baš srećna, jer joj opet nisu otkrili rak debelog creva koji evo već 2 decenije ona zna da ima, ali ga ni jedan lekar ne vidi…
Da je samo zdravlje drama, ali nije. Putujemo van zemlje, i kao i uvek objašnjavam da me ne zove svaki dan, najbolje samo ako neko umre, i to blizak. Naravno da mi je zazvonio telefon, naravno da je bila histerična i uplakana, i odmah objasnila da se desila velika tragedija i nesreća. Meni želudac u nosu, pitam šta je. I onda objasni:
„Zamisli na tečinom spomeniku na groblju (umro mnogo pre mog rođenja) neko ukrao bistu“.
„Dobro bre, da li je to razlog da me zoveš i dižeš mi pritisak?“
O da, ja sam gruba i tako bezosećajna…
I sad, stvarno nešto i da joj se desi, da ima razloga za paniku, ko će u to verovati? Ja – ne.
Em u sebi nemam taj osećaj za padanje pred nadolazećom tragedijom, em me ona istrenirala da ne reagujem ni gram koliko bih možda ranije to uradila.
Ipak, ponekad se zamislim: šta će biti kada stvarno budem morala nešto da uradim, a ne budem prepoznala taj trenutak?
Kada jednom stvarno dođe vuk, a ja budem bila sigurna da je isto kao i nebrojeno puta ranije?
Hoću li ga prepoznati ili će mi biti svejedno?