He, ćao? Pa gde si ti? Pa kako si?
I dodatak kojem smo se još kao srednjoškolci smejali: A kako si inače?
A kakva je razlika u tome kako jesam i kako sam inače?
I tako se srećemo, dopisujemo, razmenjujemo pristojna pitanja i fraze kao odgovore.
Evo tu sam, a gde si ti? I ja sam tu. Mislim, na istom smo mestu, sreli smo se.
Da je bolje ne bi valjalo! Mašala, ala lažem. Naravno da bi valjalo. Ali, ne lažem ja tebe, ne, ja lažem i tebe i sebe i ceo svet. Zamisli da promislim kako sam stvarno!
Pa da ti to još kažem. Pa, to ne bi bio odgovor, nego monodrama. U bar tri čina. Poslednji bi završio ili tvojim begom, ili flasterom, najdebljim, preko mojih usta.
Pod uslovom da me slušaš, naravno. Kako si? Evo ostala bez posla. Super, super, blago tebi.
A kako si inače? Pa sad sam super, a inače planiram da se samoubijem. Oduvek smo znali da će od tebe nešto biti.
Možete da odgovorite najglupljom mogućom rečenicom, teško da će iko primetiti.
Ako je reč o razgovoru na nekom događaju, čim zinete da odgovorite taj neko će početi da zvera oko vas. Slušanje – nula poena.
Evo dobro sam, a ti? I ja sam super. A nosevi rastu, Pinokio bi pozavideo.
Meni se par puta desilo da se okliznem na ovom pitanju. Jer sam dobila iskren odgovor. Imala sam osećaj da me neko davi, časna reč. Slušala sam životnu dramu osobe kojoj ni prezime ne znam i nisam baš sigurna ni odakle se znamo. Kuku, kud pitah!
I zato više ne pitam kako si nego šta radiš. Aha!
I zato ne dajem ozbiljan i istinit odgovor kada su takva pitanja upućena meni. Da ne davim.
Ima ljudi koje kada sretnem baš mi bude drago, izgrlimo se i izljubimo, razmenimo par iskrenih rečenica i posle par minuta svako ode svojim putem s osmehom na licu.
A ima i onih s kojima se baš lepo ispozdravljam, ali pod pretnjom smrću nemam pojma ko su.
Sa pamćenjem imena sam ozbiljno tanka. Ali, lica pamtim Bože sačuvaj. Dovoljno je da smo se jednom sreli, i ja pamtim celu atmosferu susreta. Pa se tako javim ljudima koji me gladaju kao da nisam normalna, jer, se oni mene ne sećaju.
Dešavaju se i susreti s ljudima koje ja ne mogu da smestim ni u jednu sliku. I dok im se smeškam, imam taj jedan tipski kez za krizne situacije, mozak mi radi 300 na sat u pokušaju da tu osobu smestim na neku lokaciju, dan, događaj.
Moj pokojni otac je često bio u takvim situacijama. I uvek sam se kontrolisala da ne eksplodiram od smeha. Izveštačen osmeh pratilo je i nenormalno klimanje glavom, kao, baš pažljivo sluša šta taj neko priča. U takvim susretima je izgovarao rečenice poput: O, ne mogu da verujem, koga ja to vidim. I postavljao pitanja: Jesi li još tamo, kako su tvoji, kod tebe sve po starom, a?
Sve mi je to bilo smešno jer sam znala zašto to govori. To „tamo“ bio je pokušaj da sazna gde taj neko živi i radi, „tvoji“ je izgovarao jer pojma nije imao da li taj koga je sreo živi sam, s roditeljima ili ima ženu i decu ili koga već. Te rečenice koje je koristio bile su plod iskustva. Sto puta je promašio i mesto rođenja i boravka i zaposlenja. Neženje pitao za ženu, sterilne za decu, pozdravljao roditelje koji su pokojni decenijama. Pa je smislio bezbedna pitanja za ljude koje sretne a nema pojma odakle ih poznaje.
Kada je moj slučaj u pitanju, i da li ih uopšte zna…
Krene ta osoba meni u susret, baš se slatko pozdravismo, njoj drago što me vidi a ja ne znam ko je. Upotrebih tatina pitanja, ništa. Odgovorih na tipska i ostala pitanja, ljubazno. Na kraju, pitah odakle se znamo. Aaaa…ti mene ne znaš, ali ja znam tebe s televizije…
B.L.A.M.
Od tada – uvek pitam: izvini, odakle se znamo? Ne, naravno ne odmah. Prvo pokušavam da se prisetim. Pretresem sve, od vrtića do tetkinog komšiluka u pokušaju da lociram to lice. U glavi fotošopiram ono što vidim, brišem bore i kilograme, onda dodajem kilograme i kosu (mnogo mojih drugarica se od detinjstva do ovih godina prepolovilo), vadim i stavljam zube, skidam šminku ili bradu. I ako je sve to uzalud pitam odakle se znamo.
Sve je to simpatično, samo jedno ne volim. Kada me neko zaustavi, pa budem uzdržana jer ne znam ko je a onda krenu pitanja znaš li ko sam, da li me se sećaš, kako se ne sećaš, što se foliraš, sram te bilo…
Pa tebe neka je sramota što si se toliko deformisala, što si omatorio duplo brže od ostalih. I sram te bilo što ne shvataš da u glavi nemam kompjuter, da sam te možda zaboravila, da nekim situacijama u kojima smo bili nisam pridavala takav značaj da bih ih i zapamtila.
Nije namerno. Pa ja bih najsrećnija bila da pamtim svaki sekund svog života, da budem toliko bogata uspomenama. OK, ne baš svima, ali mnogima.
Zato volim kada se sretnemo pa taj neko razume da mora da me podseti, i kada to rado učini. Pa pričamo kao da nikada nismo nestali jedno drugom iz života, kao da smo stari prijatelji. Kada iz slučajnog susreta gradimo nove, kvalitetne odnose.
I volim kada jedno drugo umesto kako si i kako si inače, pitamo jesi li dobro i dobijemo potvrdan odgovor, ali iskren.
I kada pitamo jedno drugo šta radiš, i kada pažljivo s interesovanjem slušamo šta onaj drugi priča. Samo takvi susreti imaju smisla. Sve ostalo je formalizam i potvrda pristojnosti, ali ne i bliskosti.
Kada jedni druge pitamo: Kako si? Ali, ne samo rečima, već i pogledom i onim nečim, nekom toplinom i energijom između nas, kada se oseti da nas odgovor zaista i zanima.